Nagovor na kreativnost

Nedavno sam ponovno pročitala djelo Čovjekovo traganje za smislom Viktora Frankla. Ono što mi je zanimljivo jest da sam ponovno obratila pažnju na istu ideju u toj knjizi koja me privukla kada sam je prvi put pročitala, što sam u međuvremenu potisnula. Ideja je ista, ali su se okolnosti promijenile i sada joj prodajem novi sloj značenja. Riječ je o ideji egzistencijalnog vakuuma. 

Naime, u drugom dijelu knjige, kada govori o logoterapiji čiji je osnivač, Frankl govori o tome da svako vrijeme ima svoju neurozu i terapiju koja je liječi. Neuroza našega vremena je egzistencijalni vakuum, odnosno praznina koja nastaje u čovjeku kada njegov život nije vođen smislom, kada se ne doživljava kao dio veće cjeline, kada ne osjeća da je dovoljan i vrijedan samim svojim postojanjem. Kada je otuđen od svijeta, drugih ljudi i sebe samoga. Tu prazninu ljudi nesvjesno pokušavaju zatrpati i tako nastaju različite ovisnosti. Ono što je ključno jest da je to praznina koju može popuniti jedino smisao koji smo pridijelili svome životu. Frankl dalje nastavlja i usput spominje da bi ta neuroza, odnosno nedostatak smisla, mogla preuzeti pandemijske razmjere kada dio poslova koje sada obavljaju ljudi postane automatiziran.

Dakle, 1945. godine, kada je to djelo napisano, umjetna je inteligencija bila teška znanstvena fantastika, međutim, ona je naša stvarnost, rapidno se razvija i mogla bi nas suočiti s novom epidemijom – epidemijom besmisla. Umjetna inteligencija može puno toga napraviti bolje od ljudi, ali ne može biti empatična i kreativna onako kako to može biti čovjek. Zato i pišem ovaj nagovor na kreativnost. Svijet se mijenja i to treba shvatiti kao priliku za promjenu i povratak sebi ili, kako bi to rekao Frankl, zapitaj se: što život želi od mene, a ne što ja želim od života. Zanimljivo mi je da odgovor na pitanje što život želi od mene uvijek uključuje druge ljude i unošenje promjene koja će služiti nama i drugima.

Kreativnost je naša supermoć i ona ima više slojeva. Između ostaloga, znači i da smo u miru, da djelujemo iz svoga središta, da smo opušteni, da se osluškujemo iznutra, da  možemo čuti ideju kada nam dođe i izraziti je u materijalnom svijetu. Što god možemo zamisliti, to možemo i ostvariti.

Za žene je kreativnost posebno važna. Središte kreativnosti u nama je područje druge čakre, odnosno maternice i jajnika. To je područje potencijalnog u nama. Doslovno i simbolički, to je prostor iz kojega žene donose na svijet djecu, umjetnička i ostala djela. Ako je tu slab protok energije, znači da smo ga zatrpale strahovima i teretom koji nosimo umjesto drugih. Potrebna nam je kreativnost, potreban nam je pokret, potrebno nam je da stvaramo.

Ako vas kreativnost pozove da se izrazite glinom, učinite to. Jednostavno je: primite je u dlanove, pritisnite, osjetite njezinu teksturu i miris. Poslušajte što vam govori, što želi postati, a zatim se prepustite procesu da vas vodi. Bez očekivanja. Bez kalkuliranja. Srce vodi. Um miruje. Ruke oblikuju. Stvarajte.

Ako te zove, odazovi se.

Nemojte mi vjerovati – samo to napravite i javite kako vam je bilo.