Prvo sam uočila fotografiju.
Prikazivala je ženu, lijepu na neki neobičan način. Bademastih očiju, pogleda negdje sa strane, pomalo odsutnu. Zamišljala sam film u kojem se polako vraća k sebi iz misli, okreće se prema kameri i smiješi se. Imala je u sebi nešto bezvremensko. Mogla sam je zamisliti kao vestalku u procesiji ili kao menadu koja u zanosu pleše. Bila je dojmljiva. Oko vrata nosila je ogrlicu dostojnu njezine dojmljivosti. Originalnu. Imala je niz antropomorfnih keramičkih medaljona. Pomislila sam da bih voljela nositi nešto poput te ogrlice oko vrata, tako elegantno i dostojanstveno poput te žene.
Tko je ona?
Žena bademastih očiju zvala se Jacquelin Roque Hutin. Njezini kasniji biografi zapisali su da je rano ostala bez roditelja, što ju je formiralo kao ženu koja će u središte svoga svijeta staviti voljenog muškarca. Pretežak je to zaključak, ali činjenica je da je bila u braku sa slavnim Picassom i da je on bio cijeli njezin svijet. Jacquelin Roque bila je posljednja Picassova muza. Promatram fotografiju na kojoj su zajedno.
On joj popravlja istu ogrlicu koja mi je privukla pažnju. Ogrlicu je izradio Picasso. Među njima je razlika od dvadeset i šest godina, gotovo cijeli jedan život. Na fotografijama izgledaju kao otac i kći, ali samo prividno. Postoji nešto među njima, nešto oko njih, nešto intimno i svečano, nešto u njegovoj sigurnosti i mirnoći, nešto u njezinom predavanju, zauvijek zatvoreno u tom jednom trenutku, u vremenskoj kapsuli fotografije u vremenu kada već odavno ne postoje tijela koja prikazuje.
Da bismo došli do toga trenutka zarobljenog u fotografiji, da bismo došli uopće do puta u kojem se prepleću njihove životne linije, potrebno je ispričati priču, ne baš od početka jer bi ona obuhvatila cijeli uzbudljivi Umjetnikov život. Njihove životne linije krenule su jedna prema drugoj u trenutku kada je Picassa zaintrigirala keramika i kada ju je odlučio uključiti u svoje stvaranje. Ona je radila kao prodavačica keramike proizvedene u tvornici Madoura, on je u Madouri strastveno istraživao keramiku. Ali, krenimo redom, onoliko koliko je bitno da stignemo do vremenske kapsule od koje je započelo moje zanimanje za Picassovu keramiku.
Picasso se prvi put okušao u radu s glinom 1906. godine kada je izradio nekoliko figura i vaza. Njegova prava keramičarska avantura započela je četrdeset godina nakon toga. Neki bi rekli kasno, u godinama kada se odlazi u mirovinu i život se polako privodi kraju. Godina je 1946., proslavljeni umjetnik ima 65 godina. Nakon sumornih godina Drugog svjetskog rata koje je proveo u Parizu, Picasso kraj ljeta provodi u južnoj Francuskoj s mladom suputnicom, slikaricom, prekrasnom Françoise Gilot koja je četrdeset godina mlađa od njega i s kojom će već sljedeće godine dobiti sina Claudea, a 1949. kćer Palomu.
Picasso očito nije imao problem s novim početcima, na privatnom ili na umjetničkom planu.
Tog kasnog ljeta 1946. godine na plaži Golfe-Juan, nedaleko od Vallaurisa, fotograf Michel Sima upoznao je Picassa i Françoise s Georgesom i Suzanne Ramié koji su ih pozvali da ih posjete u njihovoj tvornici keramike Madoura u Vallaurisu.
Bio je to slučajan susret koji je promijenio sve.
Potrebno je reći da je cijeli taj kraj oko Vallaurisa oduvijek poznat po keramici. “Vallauris” dolazi iz latinskog jezika i znači “zlatna dolina”, baš zbog ružičasto-crvene gline. Rimljani su tu izrađivali amfore kojima su opskrbljivali Mediteran, a u 20. stoljeću glavni izvozni proizvod luke Golfe-Juan su pignate, odnosno posude za kuhanje.
Mnoge tvornice keramike u tom kraju bile su zatvorene kada je keramičko posuđe zamijenjeno metalnim i plastičnim. Obitelj Ramié preuzela je 1938. godine jednu od takvih tvornica koja je bila zatvorena 1934. godine i nazvala je Madoura poigravši se prvim slogovima prezimena Maison Douly (što je bilo Suzannino djevojačko prezime) i Ramié. Cilj im je bio oživjeti proizvodnju keramičkog posuđa i moderne keramike koju je dizajnirala Suzanna Ramié.
Picasso je bio impresioniran već pri prvom posjetu Madouri. Osim električnih peći, u tvornici su se koristile i velike peći na drva koje su gorjele satima i mogle su ispeći znatno više keramičkih predmeta od električnih peći. Bila je to monumentalna peć na tri razine, izrađena od lokalnog kamena i opeke. Tijekom dugog pečenja izbacivala je crni dim, što je Picasso i prikazao na slici Oblaci dima u Vallaurisu.
Krajem ljeta sljedeće godine Picasso i Françoise ponovno borave u Golfe-Juanu. Picasso gotovo svakodnevno odlazi u Madouru, radi uz keramičare i uči. Vratio se pripremljen, ponio je portfolio pun crteža za keramičke kreacije. Bila je to faza otkrivanja i igranja glinom. Umjetnik poput njega volio je društvo obrtnika, cijenio je njihovo znanje i rad. Radnici u tvornici prihvatili su ga kao početnika, nisu bili svjesni njegovog umjetničkog ugleda.
Tijekom prvih mjeseci posvetio se oslikavanju tanjura i vrčeva te je koristio ograničen raspon boja. Značajna je razlika između slikanja i oslikavanja glinenih proizvoda. Boja u svijetu keramike je prava avantura i izazov, pojavljuje se tek nakon pečenja, ovisi o magiji vatre koja preobražava i kemijskim reakcijama. Picassu su „tehnička ograničenja“ i prije bila kreativan izazov.
Nije bio zainteresiran za rad na kolu. Preferirao je “običnu” keramiku, tanjure i vaze, tvorničke proizvode koje je oživljavao motivima sova, bikova, fauna, riba, licima… Tradicionalne vaze i posude preoblikovao je u skulpture odmah nakon nastanka na kolu, dok je glina još bila podatna. Udubio bi tijelo posude tako da dobije oblik žene koja sjedi ili stoji, dodao bi ruke, suzio vrh kako bi dobio glavu, oslikao ih u klasičnoj ili modernoj odjeći. Vrčevi su postajali tijela žena, vaze su postajale ptice, a posude su dobivale ljudsko lice. Mnoge od tih ženskih figura nalikuju njegovoj tadašnjoj partnerici Françoise Gilot.
Bio je vrlo produktivan, stvarao je desetke varijacija na predmetima iz iste serije, tanjurima ili vrčevima. U proljeće 1948. godine, nakon prvog mjeseca keramičarskog rada, iza njega je bilo 500 originalnih keramičkih djela. Osim keramike proizvedene u tvornici, oslikavao je i fragmente keramike koje je nalazio na otpadu tvornice.
Zanimljivi su mi moderni predmeti koje je u Madouri dizajnirala Suzanne Ramié prema antičkim uzorima, a oživljeni su Picassovom kreativnošću. Jedan od takvih primjera je vrč ili vaza dizajnirana po uzoru na ciparski vrč za koji se pretpostavlja da datira iz 2000. pr. Kr., karakterističan po tronošcu na koji je postavljeno tijelo. Velik je i elegantan, a Picasso ga je oživio portretom svoje tadašnje ljubavi Françoise Gilot.
Izdvojila bih i posudu koju je Suzanne dizajnirala prema tradicionalnoj provansalskoj posudi za vodu ili ocat koja je sa svake strane imala tri ručke kroz koje se moglo provući uže. Picasso je iskoristio jedinstven izgled te posude transformirajući je bojama u kukca. Doista, ta posuda kao da utjelovljuje upravo takvo biće. Njegov potez je bio istovremeno i simpatičan i zadivljujuć.
U Vallauris se preselio 1949. godine s Françoise i s djecom i tako je bilo sve do 1953. godine kada je Françoise napustila Picassa. Od te godine umjetnik je u vezi s Jacqueline Roque Hutin, muzom s početka naše priče. Jacqueline je neko vrijeme živjela s mužem u Africi, a vratila se 1952. godine s kćeri. Njezin se brak raspao prije Picassa, a formalno je okončan dok je bila u vezi s njim. Picasso i Jacqueline preselili su se 1955. u Cannes i tada Azurna obala postaje njegov stalni dom. Tamo je imao atelje za slikarstvo, kiparstvo i grafiku. Keramičarski pribor držao je u kuhinji i tamo je ukrašavao keramiku koju su mu automobilom dovozili iz Madoure. U Madouri su se, naime, proizvodile edicije Picassove keramike. U toj umjetničkoj fazi naručivao je keramičke pločice od komercijalnih prodavača i ukrašavao ih, transformirajući ih u zidne panele ili stvarajući serije koje se referiraju na antičku umjetnost s motivima fauna, sova i bikova, minotaura, božica i ritualnim motivima.
Iz te faza stvaranja izdvojila bih crvene keramičke pločice, neglazirane, na kojima je crnom i bijelom engobom naslikao sove. Te pločice izgledaju kao nešto arhaično, nešto drevno, primordijalno, šamansko, davno zaboravljeno, kao slučajan arheološki nalaz. Picassove keramičke sove, iz svih faza stvaranja, posebno su zanimljiva tema.
Neki kažu da mu je keramika bila samo hobi. Predmeti govore i više nego jasno da je ona u njegovom stvaralaštvu bila umjetnički izričaj ravnopravan slikarstvu i kiparstvu. Predmeti govore o ozbiljnom radu, o proučavanju, o eksperimentiranju. Primjenjivao je svoja znanja iz slikarstva i grafike, predmete je djelomično glazirao i igrao se premazima na neglaziranim dijelovima; kao i u slikarstvu koristio je tehniku sgraffito; koristio je vosak, ponekad ga je miješao s oksidima bakra da bi dobio zelenkaste tonove…
Umjetnik poput Picassa morao se okušati u keramici. Fotografije prikazuju starijeg muškarca, ali njegov pogled je iskričav, znatiželjan, gotovo dječački. I sam je rekao da su mu trebale četiri godine da nauči slikati kao Raphael, ali mu je trebao cijeli život da nauči slikati poput djeteta. Doista, treba imati u sebi nešto dječje da bi se mogli vidjeti slojevi značenja ispod onoga što je prividno očito. To nešto dječačko kreiralo je i statuu Babun i mladunče na kojoj su babunova ramena zapravo odbačene ručke keramičke posude (pignate), dok je glava životinje zapravo dječji automobil, igračka njegovog sina. To je Picasso, autentičan i originalan.
Stvarao je spontano, slobodno, nesavršeno, nesputano, ali ozbiljno predano, onako kako bi umjetnik i trebao stvarati. Poznata je njegova izjava da inspiracija postoji, ali mora te zateći dok radiš. I doista je radio.
Sviđa li vam se ogrlica Jacqueline Roque? Dame, biste li ju nosile?
P. S. Informacije za pisanje najviše su iz knjige Picasso Ceramics koji je 2018. objavio Louisiana Museum of Modern Art and the contributors.
Izvor istaknute fotografije, Jacqueline Roque s ogrlicom, Jacqueline i Picasso