Glina pamti

Najprimitivniji, najiskonskiji način oblikovanja gline je rukama. Svi koji su je imali u rukama složit će se da je to i najmeditativniji način koji iz nas izvlači kreativne potencijale kojih nismo bili svjesni.

Ta tehnika oblikovanja gline stiskanjem, pritiskanjem i izvlačenjem prstima naziva se “pinch”. Sve se radi rukama, dlanovima i jagodicama prstiju. Pinch doslovno znači “uštipnuti”. Kugla gline oblikuje se tako da se uštipne: palac se utiskuje u sredinu stvarajući udubljenje. Pritiskom palca i ostalih prstiju glina se širi i oblikuje. Površina se zaglađuje prstima ili mokrom spužvom, otisci prstiju mogu biti vidljivi ili zaglađeni, mogu se utisnuti reljefi, motivi ili simboli.

Ljepota takvog načina oblikovanja gline je neposredan kontakt zbog čega je stvaranje kreativan i istovremeno intuitivan proces. Tako nastaju autentični predmeti. Oni doslovno nose tragove dlanova i prstiju svoga stvaratelja, ali i više od toga.

Glina pamti.

Svaki predmet oblikovan na takav način prenosi priču o stanju stvaratelja tijekom procesa i okolnostima stvaranja. 

Serijski proizvedeni predmeti su lijepi, ali nijemi. Isti je materijal. Razlikuje ih stanje svijesti tijekom nastajanja. U ručno oblikovanoj izradi ne postoje dva ista predmeta. Svi su autentični i podsjećaju nas upravo na to: svatko od nas je autentičan, neponovljiv i dovoljan baš takav kakav jest. Kao pahuljice snijega ili kao ručno oblikovan keramički predmet.

Svaki ručno oblikovani predmet oko nas nosi priču. Upija vibraciju ljudi koji su ga izradili, nosili, okruživali, svjedoči o njihovim životima. Ponekad promatram drage mi predmete i razmišljam: nadživjet ćeš me i nijemo nastaviti postojati. Iz istog razloga volim muzeje, volim promatrati predmete iz prošlosti, maštati kako su nastali, tko ih je koristio, što im se događalo… Toliko toga mogu ispričati. Kažemo da imaju dušu i u tome ima toliko istine.

Moja najdraža zdjelica nastala je krajem jednog od mojih zagrebačkih ljeta u podstanarskom stanu na Srednjacima. Bilo je nedjeljno poslijepodne. Vani je bilo svježe i mirisalo je na kišu. Stan je još zadržavao toplinu ljeta u zidovima. Na stolu su gorjele crvene svijeće. Htjela sam produljiti ljeto, vikend, to nedjeljno poslijepodne, odgoditi početak radnog tjedna i odlazak na “pravi” posao nakon godišnjeg odmora. Zato sam uzela glinu u ruke. Vrijeme teče na drugačiji način dok je mijesim i oblikujem: kao da stane u jedan trenutak, a istovremeno kao da je prošla vječnost u tom jednom trenutku. Zaljubljeni će znati o čemu govorim. Nisam imala skicu. Htjela sam izraditi zdjelicu i htjela sam je baš takvu – nepravilnu, nesavršenu, s otiscima mojih prstiju i s likom žene u meditaciji. Svaki put kada je uzmem u ruke, u meni oživi nešto od tog nedjeljnog poslijepodneva: svježina nakon kiše kroz otvorena balkonska vrata na kojoj trepere svijeće i toplina i sigurnost stana i pomislim – lijepo mi je, sve je baš kako treba biti.

Vidite li to u njoj?