Ono što me oduševljava više od transformacije koja se pečenjem događa s glinom jest transformacija koja se s vremenom događa ljudima. Vrijeme je strpljivo i neumoljivo poput vatre. Mi smo sami sebi i glina i keramičar. Rađamo se kao čovjek, ali Čovjekom se postaje. Transformacija samoga sebe iz čovjeka u Čovjeka najveći je rad koji možemo napraviti na Zemlji.
U svakome od nas postoje dubine, slojevi nastali sedimentiranjem Života tko zna kada i tko zna gdje. Nije potrebno prekopati cijeloga sebe. Jedan život i nije dovoljan za to. Dovoljno je zagrabiti malo, onoliko koliko već Život zatraži od nas, uzeti u ruke kao što su to prapovijesni lončari činili s glinom, promotriti, maknuti suvišno, a onda od toga napraviti nešto korisno, sebi i drugima. Ti su slojevi naše nesvjesno. Oni su kao crna glina, meka, podatna, koja u sebi krije miris šume, lišća i mahovine, u kojoj je sve u potencijalu i moguće.
Kako znati koliko duboko kopati?
To će pokazati emocije. Dogodit će se situacija ili dogodit će se osoba i emocionalno ćemo reagirati ili emocopnalno ćemo eksplodirati. Tu osobu ili situaciju vidjet ćemo kao neprijatelja; na njih ćemo svaliti krivnju zbog emocionalne oluje u kojoj smo se našli: zbog bijesa koji osjećamo, nepravde, ljutnje, srama, krivnje… Tada treba sebe maknuti iz te emocionalne jednadžbe, sjesti s emocijom koja se pojavila, dobro je promotriti i zaroniti s njom onoliko duboko koliko nas vodi, kroz sve slojeve sebe. Trebamo je osjetiti u potpunosti, njezine boje, njezin miris, vidjeti gdje je u tijelu, pojačati je do maksimuma i onda propustiti. Pustiti neka ode. Ništa ne smije biti zadržano. Emocije su e-motion, energija u pokretu. Ne smije je zadržavati mentalno i ne smijemo je zadržavati u tijelu. Trebamo je osjetiti i pustiti da ode. I ono možda najvažnije: drugi ljudi i situacije nisu neprijatelji. Oni su naša ogledala. U tebi vidim svoj odraz.
Postojale su emocije u meni čiji je korijen bio jako dubok. Koliko god radila s njima, osjećala ih, propuštala, otpuštala, koju god tehniku primjenjivala, dio njih uvijek je ostajao u meni. Nisam se uspijevala izliječiti. Nisam uspijevala otpustiti.
Na jednoj od keramičarskih radionica izradila sam vazu. Izradila sam je povezivanjem valjčića, ali nisam ih zagladila. Ostavila sam ih da budu vidljivi kao slojevi. Nisam je ukrasila. Nije bila glazirana. Zamišljala sam u sebi klupko neriješenih emocija i zamišljala sam kako ga raspetljavam. Dopustila sam svakoj emociji, svakoj njezinoj nijansi, njezino postojanje. Prihvatila sam. Zatim sam zamišljala kako namatam novo klupko od tih “raspetljanih” emocija koje sam osjećala i spremam ga u svoju vazu. Vaza je simbolički predstavljala bezdan u koji sam otpuštala sve ono što mi više nije služilo. Kada sam osjetila olakšanje kao da sam otpustila ogroman teret, znala sam da je proces potpun. Vazu sam bacila u rijeku, neka je vode očiste i isperu, neka odnesu sve što je otpušteno.
U jednoj drugoj prilici zapisivala sam ono što želim otpustiti, Spaljivala sam papire koji su svjedočili tome procesu. Tada je nastala ova posuda.
Njezina je unutrašnjost u boji vatre koja transformira. Izvana je ukrašena spiralom zmije u pokretu. Baš kao i ta zmija, i ja sam odbacivala svoju staru kožu koju sam prerasla i dopuštala si nešto novo i drugačije.
Mentalna i emocionalna higijena jednako su važne kao i tjelesna.
Kako ih vi održavate?
Zanimljivo. Dok sam čitala o tvom iskustvu, razmišljala sam o tome kako se ja mijenjam, ali mi emocije ostaju. Ja ne održavam emocionalnu higijenu! Ja zakopam svoje emocije, a onda ih neki događaj ili trenutak iznese ponovno na površinu. Istu emociju doživljavam nekoliko puta. Zapravo je to jako iscrpljujuće i iz ove prespektive besmisleno. Moram poraditi na tome.
Mislim da je to pravi put.
Hvala ti, Ana.
Prekrasno si povezala svoju ljubav prema keramici, potrebu za oblikovanjem i stvaranjem s otpuštanjem starih, nepotrebnih i bolnih emocija.