Gotovo mi je promaknula. Nevelika, bež korica, neupadljiva stajala je u hrpi noviteta u knjižnici. Privukao me naslov. Nije sugerirao, nije se nametao, ni razmetao, bez udice i mamca. Stajao je kao čvrsta, jasna tvrdnja: Knjižara i božica, kao osoba koja zrači unutarnjom sigurnošću i nekim zdravim samopouzdanjem; zaobiđi je ili joj priđi i upoznaj se s njom.
A unutra – topla, životna priča, nabijena iskrenošću i autentičnošću. Junakinja priče je suvremena heroina, ostvarila je sve ciljeve koje je zacrtala kao djevojčica diveći se slobodi i moći koju imaju muškarci. Majka joj je u tom smislu bila slab uzor jer je napustila studij da bi se brinula o obitelji. Dakle, glavna junakinja – Paula – uspješna je, samostalna, neovisna žena u tridesetima, izgradila je karijeru, radi ono što voli, putuje… Prividno ima sve. Međutim, nakon majčine smrti, s 36 godina, poželjela je ostvariti se i kao majka. Izazov je u tome što je tijelo ostalo u prijašnjem modu življenja i rada i nije još prihvatilo tu ideju. I tako, na 40. stranici, dolazi do najzanimljivijeg mi dijela: Paula govori o radionicama keramike koje pohađa.Paralelno s otvaranjem knjižara u Barceloni i Madridu (na drugom kontinentu jer ona živi u Argentini), paralelno sa spontanim pobačajima, odvijaju se i keramičarske radionice na kojima dolazi do zanimljivih uvida i spoznaja o glini, keramici i keramičarima. Te su radionice njezino utočište, tajni svijet, skriveni život, a istovremeno i prilika za zacjeljenje.
Na jednoj od radionica, naime, Pauli spontano dolazi ideja da izradi keramičku statuu božice po uzoru na božicu iz Laussela. Sam proces konceptom zapravo odgovara art terapiji usmjerenoj na izradu arhetipa. Izrađujući božicu Majku, utjelovljenje plodnosti s rogom obilja koji ima trinaest zareza za svaki mjesec lunarne godine, Paula je nešto otpustila. Oblikovanjem Majke kao da se u nju utisnulo dopuštenje da postane majka, što se ubrzo i dogodilo. To je transformacijski učinak oblikovanja gline i snaga žene povezane s arhetipom Majke.
S druge strane, voditeljica i polaznice radionica spontano su stvorile podržavajuću i nenametljivu atmosferu za slobodu kreativnog izražavanja i izražavanja misli i osjećaja. To je osnažujuća podrška bez puno riječi, ali s punom prisutnošću, baš onako kako se to obično stvori u procesu oblikovanja gline iznutra i izvana.
Njezina razmišljanja o glini i keramici otkrivaju koliko je duboko proživjela cijeli taj proces.
Neki tvrde da posude sadržavaju unutarnji zvuk, vibracije, povezane s onima koji ih izrađuju. Tišina keramike samo je prividna. (41. str.)
Keramika je ritual solarne simbolike: mijesi se tako da je osoba nagnuta nad glinom, oblikuje ju rukama, daje joj smisao, dok materijal upija sunčanu svjetlost. Kad se osuši, glineni se predmet stavlja u peć te započinje proces pečenja koji simbolizira prijelaz iz smrti u rođenje, a iz nje izlazi dovršena keramika, sa svim svojim atributima, spremna za život. (49. str.)
Voda sve ispire. Jedna je od osobina gline ta da se pod utjecajem vatre pretvara u nešto trajno, a pod utjecajem vode nestaje zauvijek. (68. str.)
Svaki početak učenja zanata zahtijeva dosezanje njegove istinske srži i prisutnost mentora. Ovo što učim trebalo bi mi biti nešto novo, ali već to znam: kao u pisanju, i u keramici postoji mogućnost ispravka, vraćanja, promjene puta ili smjera. (…) Peć je ta koja daje konačni oblik. No da bi se došlo do završne faze, toplina najprije gotovo rastapa predmet. Visoke temperature pretvaraju materijal u viskoznu tekućinu, na rubu prelijevanja prema neodređenosti, prema nestanku. Plamen je dio tijela Sunca. Da bi materijal poprimio svoj konačan oblik, temperatura mora doseći potreban vrhunac i mora biti postojana: odlučnost, predanost nečemu što se više ne može promijeniti. (78. – 79. str.)
Nove prostore razmišljanja otvorila mi je kada piše o knjizi koju čita i ideji “porobljene gline” na koju tamo nailazi:
Nekoliko tjedana nakon što sam krenula na tečaj keramike dobila sam na dar knjigu o mističnom podrijetlu oblikovanja gline. Riječ je o tekstu prepunom uputa, pravila i prosudbi. Napisao ju je muškarac. Ponajviše kritizira “porobljenu glinu”: tako naziva materijal koji se ne obrađuje u stanju u kojem je uzet iz svojeg prirodnog okruženja – planine, otoka, riječnog korita – nego se prilagođava za prodaju. Tvrdi da onaj koji radi sa “sistemskom glinom” ne može postati pravi keramičar, ne može istinski voljeti ni istinski se povezati s glinom, nego se samo koristiti njome.
Ne slažem se s tvrdnjom da se ne može ostvariti veza s “porobljenom glinom”. Slažem se da je velika razlika u oblikovanju gline uzete iz prirodnog habitusa i one kupljene, ali čak i “porobljena”, i dalje je vrlo živa.
Otkriće su mi bile činjenice o povijesti keramičarskog obrta na čiju potvrdu nisam do sada pronašla u literaturi, ali ne sumnjam u njih jer znam da je u dubokoj prošlosti slično bilo i s drugim zanatima.
U antici se keramika smatrala tihom umjetnošću u kojoj se ne upotrebljavaju riječi i zvukovi. S vremenom su se keramički predmeti počeli ukrašavati crtežima, urezima, bojama, porukama i simbolima. (40. – 41. str.) Keramika je stoljećima bila obilježena božanskim nasljeđem, povezana s kultovima Sunca djelovanjem vatre. Pripravnici lončarstva morali su proći obred inicijacije koji je uključivao razotkrivanje zanatskog znanja: kupka u glini u bazenu za taloženje gdje bi se početnika uranjalo u glinenu kašu. Keramika ima moć preobrazbe i predstavljanja. U početku je bila namijenjena samo svećenicima, nije bilo keramike za svakodnevnu uporabu, nego su se predmeti i slike izrađivali s ciljem da se nešto božansko prenese u nešto opipljivo. Učenik ozbiljno pristupa zanatu kao životnom putu i odlučuje mu se potpuno posvetiti, proniknuti u njegovu srž. (81. – 82. str.)
Istaknula sam samo jedan sloj ovog nevelikog djela, ali ono bi se moglo analizirati s više aspekata: s aspekta odnosa društva prema majčinstvu, odnosa majka – kći, junakovog, odnosno heroininog putovanja, s aspekta arhetipova koje žene utjelovljuju tijekom života, s feminističkog aspekta…
Pročitajte i svakako javite koji vas se aspekt najviše dojmio. 🙂
Citati su preuzeti iz: Vázquez, Paula. 2025. Knjižara i božica. Zagreb: Alfa.
Upravo čitam roman “Ponoćna knjižnica” M. Haiga. Ono što mi je zapelo za oko, a i ti spominješ, je uzor majke (odnosno nedostatak uzora). Taj me motiv u oba “djela” potaknuo na višeslojna razmišljanja….
Hvala na osvrtu. Da, zanimljiva je to tema: majka kao uzor koji prihvaćamo ili odbacujemo, bez obzira na to je li prisutna ili nije. Navodno je baš kompleksnost odnosa majka – kći razlog odsutnosti lika majke u bajkama.