U posljednje vrijeme proučavam tehniku koja mi se činila banalnom sve dok je nisam isprobala. Tek kada sam se okušala u njoj i napravila prve greške, uvidjela sam i neke važne lekcije na koje mi ukazuje.
Recept ide ovako: keramički predmet ili pločica osuše se do tvrdoće kože, a zatim se na njega nanosi engoba u dva sloja. Kada se engoba osuši, alatima se skida ili grebe gornji sloj engobe i tako se igrom engobe i gline koja je otkrivena grebanjem, kao u negativu, mogu dobiti zanimljivi crteži.
Upravo od talijanske riječi sgraffiare, koja znači grebati ili skidati grebanjem, tehnika je poznata kao sgraffito. U prošlosti se primjenjivala i u ukrašavanju fasada.
Crtež se može i “preslikati” prije grebanja: nakon što se engoba osuši dovoljno da se ne lijepi na prste na dodir, na nju se stavi papir s crtežom koji se želi prenijeti, a zatim se preko linija prijeđe olovkom. To će ostaviti lagane linije u engobi koje se potom stružu, a da bi crtež bio efektniji, pojedini dijelovi mogu se ukrasiti linijama, točkicama ili se mogu posve sastrugati kako bi se dobio efekt svjetlo/sjena.
Jako mi se sviđa sgraffito koji radi floridska keramičarka Lana Mellis. Njezina keramika prenosi na profinjen i suptilan način vezu koju osjeća sama sa sobom kroz različite ženske arhetipove, a prelijepa je u svojoj umjerenosti.
Budući da sam isprobala sgraffito, ne mogu ne diviti se savršenoj izvedbi njezinih motiva.
Prva lekcija koju sam naučila jest ta da je savršeni tajming sve. Ako je glina previše vlažna, engoba će se razmazivati, igla će otići preduboko, motiv će biti neujednačen i zapackan. Ako je glina previše suha, pucat će, engoba će se ljuštiti u nepravilnim listićima i upitno je hoće li željeni motiv sličiti na sebe. Napravila sam obje greške. Pokazalo mi se da je bolje da je predmet malo više suh, nego da je malo više vlažan. Kada mi se pločica drugi put presušila, pomoglo je to što sam je stavila na vlažnu krpu dok nije došla do tvrdoće kože. Sgraffito traži prisutnost i pažnju, traži vrebanje savršenog trenutka.
Druga lekcija jest da moram imati alat. Ne skupe spravice, dovoljna je žična omčica kojom se kao u linorezu skidaju tanki slojevi. Moji prvi sgraffito uradci bili su izvedeni iglom ili vrhom starog nalivpera. Igla je korisna za povlačenje tankih linija, a manje je korisna u struganju većih površina. Omčica ostavlja ljepši, čišći trag jer “odreže” sloj koji se želi maknuti.
Ono što mi se najviše svidjelo, iako nemam bolji alat, a često ni dovoljno vremena za praćenje procesa sušenja i vrebanje pravog trenutka, jest vježba preciznosti. Zapravo, to je ono što mi se općenito najviše sviđa u radu s glinom. Moja vježba preciznosti znači posvećenost onome što radim i uključuje prihvaćanje nesavršenosti, prihvaćanje da je ono što sam napravila u ovom trenutku najbolje što sam mogla i da je to OK, prihvaćanje procesa učenja i dopuštanje sebi da uživam u svim njegovim fazama. Zato nije važan rezultat.
Važan je proces.
Ako želite zaviriti u ono što trenutno nastaje u mom procesu, pogledajte radne verzije mojih radova.
